IZLOŽBA JE OTVORENA U
UTORAK, 9. listopada u 19 sati
Izložba je realizirana u suradnji s Katedrom za fotografiju i njenom pročelnicom Ph.D. Sandrom Vitaljić
_______________________________________________________________
S OTVORENJA POGLEDAJ I OVO
_______________________________________________________________
U INAT
Uz godišnju izložbu studenata Odsjeka snimanja Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba
Priča se da su vremena teška.
Podrazumijeva se da treba biti razuman.
Zna se dobro da se u teškim vremenima treba odreći luksuza. Kulture. Pa obrazovanja. Obrazovanja u kulturi i umjetnosti da ne govorim.
U državi u kojoj zajedničko ministarstvo dijele znanost, obrazovanje i sport prioriteti su očigledno neupitni. Balkanski tip kadroviranja spojen s domaćom inačicom neoliberalnog kapitalizma osobito je primjenjiv na područjima od marginalnog društvenog interesa, kao što su obrazovanje i znanost, kultura i umjetnost, unutar kojeg se najbezbolnije izmjenjuju loši s gorima. Nedostatak sposobnosti, dugoročne procjene i zdrave inicijative. Pitanja izmjena Zakona o visokom obrazovanju i znanosti, primjerice, prolaze bez većih javnih rasprava. Upozorenja i angažman Akademske solidarnosti, nekih fakulteta i pojedinaca ostaju nedovoljno vidljivi javnosti, visoko obrazovanje je na sve nižim granama, što će imati dalekosežne posljedice. Prepuštanje obrazovanja i znanosti tržištu, orijentacija prema ekonomskoj isplativosti, tretiranje ulaganja u znanje kao nepotrebno opterećenje za državni proračun rezultiraju već sada smanjenjem broja suradnika na fakultetima, dakle nužno i osiromašenjem programa i padom njegove kvalitete.
U takvom sustavu odgovornost obrazovanja, možda još više nego ikad (a možda je tako oduvijek i bilo, a mi smo danas samo lažno nostalgični) leži u rukama u pojedinca.
Od 2005. godine nastavnici Katedre za fotografiju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu organiziraju izložbu studentskih radova. Od 2005. godine do danas svjedočimo, iz godine u godinu njihovoj sve većoj kvaliteti. Rezultat je to želje, truda i vjere studenata i njihovih nastavnika.
I ove godine mentorstvo, kao i koncepciju izložbe potpisuju Sandra Vitaljić, Jelena Blagović i Darije Petković. Za razliku od prošlih godina, načinjena je stroža selekcija u okviru Katedre za fotografiju, dakle izloženi su radovi uistinu najbolje od ovogodišnje studentske produkcije.
Već studentice prve godine dodiplomskog studija, pokazuju zanimljiva rješenja. Iva Korenčić se na motivima gradilišta poigrava pravilima komponiranja, „fotografiram jednu fotografiju kao spoj desne polovice jednog i lijeve polovice drugog kadra na leica formatu, a da istu ne vidim do trenutka kada je film razvijen“, Martina Anišić snima napuštenu arhitekturu, a Tena Pavletić aktove žena, koje u zrcalu gledaju svoj odraz.
Studenti druge godine snimanja mahom izlažu portrete.
Dario Belić portretira brkonje i bradonje u studijskim uvjetima, Dino Šertović žene u narodnim nošnjama. Ino Zeljak ispituje fizičke sličnosti roditelja i djece, braće, rođaka, spajajući polovice njihovih lica u jedno, dok Ema Giunio na dva diptiha problematizira pitanje lažnih identiteta pri igranju društvenih uloga.
Antonio Pozojević snima pročelja zgrada, iza kojih su smješteni depersonalizirani radni prostori, ne bi li u njima prepoznao znakove osobnog. Maja Jokić portretira bivše radnice tvornice Kamensko. Socijalna nota prisutna je i u radu Nikole Šerventića, koji snima zapuštene izloge propalih zagrebačkih obrtnika.
Studentima treće godine snimanja zajedničko je bavljenje tijelom i identitetom.
Doslovno to čini Filip Starešinić, koji uz pomoć projektora i duge ekspozicije smješta sebe u kadrove filma, Bourneov identitet. Igor Ilić radi seriju diptiha, u kojem režira zanimljiv spoj mirne, kontrolirane i iznenadne situacije. Snima model u studijskim uvjetima, pridodaje mu pokretom vlastite ruke, koje je model nesvjestan. Ivana Marinić Kragić u jednu kompoziciju spaja polovice aktova s uvećanim detaljima tijela u maniri Thomasa Florshuetza.
Nives Milješić ispituje sličnost, razine odnosa i povezanost sa svojom majkom, sklapajući diptihe od vlastitih i majčinih aktova.
Tomislav Sutlar jedini izlaže pejzaže. Iz perspektive vozača automobila snima rubne dijelove grada noću, pokazujući njihovu transformaciju iz izletišta u, kako sam kaže, „puste i sablasne prostore.“
Studenti diplomskog studija fotografije već su potpuno jasni u artikulaciji kritičkih stavova. Davor Konjikušić bavi se javnom memorijom. Snima nekadašnji autoput Bratstva i jedinstva, nekadašnji državni simbol povezivanja, danas u potpunosti transformiran, podvlačeći gubitak simboličkog značenja gotovo monokromatskim pristupom. Neven Petrović pak fotografira billboarde, nasilno postavljene u ruralni prostor, negirajući ih, snimanjem s boka. O njihovom postojanju suptilno svjedoči samo bačena sjena.
Radovi studenata diplomskog studija ujedno su i dijelovi već ostvarenih ili budućih samostalnih izložbi. Tako Petra Mrša izlaže portrete svoga trogodišnjeg nećaka Lovre, njegove (još) slobodne reakcije u svakodnevnim situacijama. Te su snimke dio puno većeg ciklusa Nova škola, u kojem se autorica bavi novim metodama odgoja, bilježeći ih kroz odnos djeteta i njegove majke. Nikola Zelmanović visokoestetiziranim fotografijima ženskog akta u jelenjem rogovlju istražuje značenje trofeja.
Siniša Glogoški izlaže četiri pogleda na zaleđeno Okhotsko more na sjeveroistoku Sibira. Pejzaž u prvom planu se mijenja, dok je brod u daljini nepomičan. Onemogućen do dolaska proljeća, postaje poetičnom parabolom čekanja.
Pod sugestivnim naslovom Život dva sa dva Luka Kedžo nam kroz pisanu i slikanu intervenciju u fotografiju servira istinitu i ujedno duhovitu definiciju odnosa dvoje ljudi.
Svo troje studenata 2. godine diplomskog studija fotografije propituje pitanja ostavljanja tragova, posredne i direktne prisutnosti.
Ana Mihalić bavi se privatnom memorijom. U seriji U blizini, snima ispražnjene prostore tavana i podruma, koncentrirajući se na detalje koji samo naslućuju nečiju (zaboravljenu) svakodnevicu. Tomislav Može polazi od osobnog problema – nesanice, koja ga je navela na noćno lunjanje novozagrebačkim kvartovima. S distancom voajera snima osvjetljenje prozore, koji otvaraju prostor pričama o ljudima koji se iza njih kriju. Marko Miščević, vizualizirajući Facebook opciju, da svojim korisnicima omogući da objave gdje se nalaze u kojem trenutku, problematizira ljudsku potrebu za javnim dijeljenjem privatnih podataka, ispreplećući pritom virtualno postojanje s realnim.
Bojan Mrđenović, student prve godine diplomskog studija snimanja, fotografira prostore Daruvarskih toplica. Pritom je socijalno osviješten, suvremen, kritičan. U likovnom smislu zreo, s jasnim reminiscencijama na fotorealističke slikarske radove, sa socijalnom preciznošću Davida Hockneya ili likovnošću Gerharda Richtera, njegova je serija zaokružen autorski projekt.
Ove godine na izložbi Nova imena se po drugi puta predstavljaju studenti novoosnovanog diplomskog studija fotografije. Kojeg se dugo čekalo. I čije je osnivanje rezultat dugogodišnjeg napora nastavnika Katedre za fotografiju.
A kojem bi, iz na početku teksta spomenutih razloga, moglo biti ugroženo kvalitetno funkcioniranje.
I ne samo njemu.
Danas, kada su se pobune, štrajkovi, čak i blokade pokazale kao prevladan oblik bunta naivno je izložbu smatrati čak i apelom.
Umjetnost, naravno, ne mijenja društvo.
Pa neka onda njezina kvaliteta bude barem društvu u inat.
Iva Prosoli