Ponedjeljak, 24. rujna u 18.30 sati u Narodnoj čitaonici, Rijeka, Korzo 24
U toploj i prijateljskoj atmosferi Narodne čitaonice o knjizi i izložbi govorili su: Akademik Petar Strčić, Jelena Butković, Ivana Vladilo, Marija Kraljić, Petar Trinajstić, Borislav Božić i Rudolf Zambelli u ime izdavačke kuće Grafika Zambelli. Prisutne goste i autore u ime Gradske knjižnice pozdravila je gospođa Verena Tibljaš.
Pogledaj i ovdje
PROMOCIJA KNJIGE ŠTROLIGI,
PREUZMI KNJIGU ŠTROLIGI A OVDJE PLAKAT ZA PROMOCIJU KNJIGE STROLIGI
Autori: Marija Kraljić i Petar Trinajstić, Izdavač: Grafika Zambelli
Knjigu će predstaviti Ivana Vladilo, Jelena Butković, Mišo Cvijanović i autori
O izložbi fotografija MEMEMNTO govorit će Borislav Božić
Izložba ostaje otvorena do 29. rujna.
_________________
Uz Štroligi Marije Kraljić
Dođe vrijeme kad se više ne možemo pouzdati samo u pamćenje i kad se usmena predaja mora zapisati. Ne samo kako ne bi bila zaboravljena već kako bi postala dostupnom generacijama koje možda neće imati od koga čuti…
No, za trajni život usmenoj predaji trebaju: pripovjedači, dobar i pouzdan slušač i što neutralniji zapisivač. Marija Kraljić upravo je takva, dobra, zainteresirana slušateljica sretna što je oko sebe imala dobre pripovjedače prenositelje predaje, a istovremeno ih zna, bez previše osobnih intervencija, prenijeti u priču.
I tako satkati ovaj, slučajnom posjetitelju šetaču kamenim Gradom, nevidljiv ali često naslućivan paralelni život, onaj iz neke druge stvarnosne dimenzije.
Svaka Marijina knjiga baštinski je biser. Nanizala je tako knjižicu šetačkih impresija, najemotivniji turistički vodič istinske poznavateljice, Vilom z Hlama prenijela nam je život i običaje Vrbnika kako ih je pročitala u Petrisovoj rukopisnoj ostavštini te ih osobnim komentarima povezala s današnjicom, a knjižicom Kamarica škripje sačuvala je uspavanke, brojalice, dječje pjesme kako se generacijama prenose.
Štroligi su logičan slijed dosad zabilježenog. Specifična vrsta usmene predaje čije ime možda potječe od iskrivljene talijanske riječi „strologo“ (astrologo-astrolog, zvjezdoznanac) te nužno nameće dimenziju nadzemaljskog. Štrolige su kratka forma, kompozicijski vrlo jednostavne jer primarno su „usmene“. Autorica savršeno poštuje formu, ne dodaje, ne ornamentira, ne zapliće… ne eksplicira. Iako ne navodi od koga je čula, jeku pripovjedača jasno razaznajemo. Samo iznimno spomenut će izrijekom članove obitelji kao prenositelje, ali i to samo onda kad ih upliće u događanja.
Posebno je „usmenost“ vidljiva u završetcima. Oni su gotovo naprasni, oštri…tako je bilo i gotovo… a sad vi, čitatelji, želite li dodajte, oduzimajte, vjerujte ili ne… o tome se ne pita.
Uhvatiti štroligu stvar je trenutka i spleta okolnosti. Zato ona započinje i završava naglo, iznenadno, bez rječitih uvoda i bez objašnjavajućih završetaka. Posebno je važna i prostorna odrednica. Sve poznati lokaliteti pojačavaju prodor neobičnog i drugačijeg u poznatu svakodnevicu. I zato kad u, gotovo metafori štrolige kao vrste, Vila kot vila pročitamo:
„Jel se otel muž Anton našalit ali narugat, ki zna. Pogjedal je pogaču, pe’ svoju ženu, podsmihnul se i rekel „Vila kot’ vila!“ Morda je otel reć „Lehko tebi tako lipu pogaču speć, kad si ti vila.“ Ki zna? Samol od tog časa on veće svoje ženi videl ni. Čul je nje hod, nje govor, smih, samol videl ju više ni, ni vedne ni vnoći.
Za svoga muža postala je nevidljiva. Dica, susedi, svi su ju videli kako i prije, samol on ne. Živeli su naprid kako da se ni niš dogodilo. Anton je tajil dokligod je mogel i kakogod je mogel, če mu se je prepetilo. Kako mu je bilo, samo Bog dobri zna.“,
sve postaje savršeno jasno. Protagonisti i sami zbunjeni time što im se dogodilo ne propituju sam doživljaj, ne traže objašnjenja, štoviše ponašaju se kao da ništa nije bilo.
Samim odabirom štroliga autorica otkriva osobne afinitete. Kompozicijski razaznajemo dvije cjeline, a u tematiku svake nas uvodi prigodnom minijaturom.
„Pravjali su onisti… „ vodi nas u svijet vila, maličića, mora, vodi nas u jednu nad ili poddimenziju pojavne stvarnosti, u metafizičko stanje duha i tijela.
Druga cjelina „je jeden grad…“gubi dimenziju nadnaravnog, ali potencira neobično. Opet su tu i neobjašnjivi događaji, ali i oni koji nam govore o starim običajima i običnim životnim situacijama koje su se prometnule u čudnovatost.
A, kako se usmena književnost nužno realizira u govoru, autoričina uporaba najstarijih oblika izvornog vrbničkog govora, Štroligama daju posebnu draž i vrijednost. Pridodana objašnjenja zavičajnih naziva iz tekstova, sliku potpuno zaokružuju.
Tankoćutnom čitatelju sve je jasno. To je paralelna realnost od koje možda zaziremo, ali koju neizbježno naslućujemo. Pa, tragovi su uokolo, Marija Kraljić ih je samo, zapisavši ih, svima nama osvijestila.
Ivana Vladilo
____________________________
MEMENTO IZLOŽBA FOTOGRAFIJA PREUZMI PLAKAT ZA IZLOŽBU MEMENTO A OVDJE KATALOG IZLOŽBE
MEMENTO
ŠTROLIGI je knjiga čiji autori ravnopravno, medijem pisane riječi i fotografijom, bilježe i čuvaju kulturno blago, tradiciju i običaje Vrbnika s otoka Krka. S njom oni čuvaju svoju baštinu, svoj identitet, svoj specifikum. Odupiru se bespoštednoj globalizaciji; toplinu i vrijednosti svoga zavičaja suprotstavljaju danas dominantnoj diktaturi kapitala i profita. U ozračju potrošačkog koncepta društva ova knjiga bilježi, čuva neke zaboravljene vrijednosti – vrijednosti koje su nas oblikovale i formirale, duhovno i emocionalno dimenzionirale. Ovo je vrijeme u kojem dominira industrija zabave, vrijeme u kojem se promovira pseudoživot, a ova knjiga svojim sadržajem i načinom kako je satkana, i riječju i fotografskom slikom, vraća nas na put našeg identiteta. Vraća nas nama samima. Ako rekoh da nas knjiga sa svom svojom kompleksnošću vraća nama samima, gdje smo mi to onda otišli, zalutali? Jesmo li zalutali? Jesmo li nestali? Nismo, već nas je dnevna dinamičnost i obilje globalizacijske efemernosti samo načas obezličilo.
Fotografije Petra Trinajstića donose jasnu sliku našeg lica ili u ovom slučaju bolje reći sliku pralica. Sadržaj i krajnji izgled ovih fotografija jasno odražava kompleksnost autorovog pristupa ovoj temi i način shvaćanja fotografske slike. Fotografija po naravi uvijek nosi u sebi neki oblik dokumentarnosti pa tako i u ovim fotografijama prepoznajemo vrlo konkretni ambijent, ambijent Vrbnika.
Ambijent malog mjestašca na Krku, rodnog mjesta autora, upotpunjen je sadržajima koji ovu fotografsku sliku u konačnici izdiže do simbola biblijskog značenja. Autor drage osobe, osobe za koje je emocionalno vezan ne snima klasičnim pristupom kao uobičajeni porodični portret, već ih organizira i pristupa im s pažnjom svetosti. Ozračje svetosti emanira se iz ikonografske strukture i simboličkog inventara fotografije. Ove vrijednosti promatrač osjeća i prepoznaje ubilježenim kodom u svojoj genetskoj matrici. Taj fluid univerzalnosti premrežava i povezuje prostor univerzuma koji se stvara između fotografske slike i promatrača.
Fotografije Petra Trinajstića u knjizi Štroligi stvarane su, kako to sam autor objašnjava, između duše i srca. Taj prostor ili ambijent koji nastaje iz suodnosa naših spoznaja i naših osjećaja jeste prostor istinskog stvaranja. Trinajstićeve fotografije prolaze cijeli proces, i vremenski i radni, kroz nekoliko stvaralačkih faza. One ne nastaju trenutno iz euforije ili želje da se nešto napravi, nego ih autor postupno i temeljito gradi, sloj po sloj. Tema im je takva da autor u svaki sloj ugrađuje i nas promatrače i naše kulturno nasljeđe. On to čini na način da svaki element obrađuje i prezentira u formi univerzalnog, u formi i značenju simbola. Svoj personalni doživljaj prevodi u snagu kolektivnog.
Očigledan je dugotrajni stvaralački proces koji počinje oblikovanjem ideja u režiji autorove imaginacije. Slijedi uprizorenje scena u ambijentu kako bi ih autor snimio. I treća, završna faza stvaranja fotografske slike jest proces konačnog oblikovanja ideje u alatima za obradu fotografija. Ovo je metodologija i proces koji zaokuplja sve mentalne i emocionalne snage autora. Sve naše nakupljeno nasljeđe u nekom obliku korespondira sa sadržajem ili idejom Trinajstićeve fotografske slike. Prepoznati sebe u nečijem radu znači da je autor na najvišoj razini iskomunicirao sebe i svijet oko sebe. Snaga koja se oslobađa iz sapetog svjetla upaljenih svijeća skoro da je lajtmotiv na svim fotografijama. Ponavljanje krugova ili okruglih formi kroz sadržaj gotovo svih fotografija autor je nesvjesno radio, što je u razgovoru sam i potvrdio. Krug kao idealna forma u ovom našem pojavnom svijetu, u ovim Trinajstićevim prizorima metaforički naznačuju autorovu unutarnju i nesvjesnu težnju k savršenom. Božanska mjera života jest u dimenziji savršenog. Duhovnim metrom autor prostor slike mjeri i strukturira do dimenzije u kojoj i mi, za autora nepoznati promatrači, ravnopravno vibriramo u složenom orkestru simbola. Na ovoj platformi Petar Trinajstić proživljava sve emocionalne, psihološke, misaone turbulencije na putu k traženju i stvaranju veze sebe, svog iskustva s porodičnim, duhovnim ambijentom svojih predaka. Čak i šire… Traži i ne samo traži, već i nalazi i projicira oslobođenu snagu svoga Vrbnika kao univerzalnu kulturnu matricu.
Autorova uronjenost u lice čovjeka u naše pralice na najljepši način, kroz ove fotografije, otkriva nas nama samima i jasno odupire sveprisutnoj dnevnoj efemernosti.
Borislav Božić, prof.