NEPLODNA TLA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Rijeka, Galerija Principij, od 1. do 15. rujna 2016.

Otvorenje izložbe je u četvrtak, 1. rujna u 19 sati

---

NEPLODNA TLA – izjava autorice

Pejzaži na fotografijama iz serije “Neplodna tla” obilježeni su traumom, povijesnim događajima i ljudskim iskustvom. Šume, polja ili rijeke, dio su narodnih bajki i mitova, no postali su dio političke retorike i davali legitimitet sustavima i ideologijama. Imena poput Jasenovca i Bleiburga nadišla su svoju topografsku referentnost, te sa svakim spominjanjem uključivala različite moguće interpretacije i kontekstualizacije. Zanimala su me mjesta koja je politička retorika obilato koristila u svojim huškačkim govorima tijekom 90-ih, mjesta institucionaliziranog sjećanja, kao i ona koja nikada neće biti obilježena nekom spomen pločom. Slično kao nakon II. svjetskog rata, i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji politike sjećanja označavale su ono čega se treba sjećati, a potiskivale ono što je bilo poželjno zaboraviti.

Serijom fotografija Neplodna tla nastojim kreirati mjesto sjećanja unutar prostora fotografije, alternativni memento kojeg ne kreira ideologija, već potreba da se otvori prostor sjećanja i za žrtve koje nikada neće dobiti svoj mjesto u oficijelnoj kulturi pamćenja.

Sandra Vitaljić

---

Sandra Vitaljić rođena je u Puli 1972. godine. Magistrirala je fotografiju na Akademiji za film i TV (FAMU) u Pragu, a na istom fakultetu doktorirala je iz područja povijesti i teorije fotografije. Zaposlena je kao izvanredna profesorica na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
U sklopu umjetničke rezidencije CEC ArtsLink boravila je u Ansel Adams Center for Photography u San Franciscu (1997.). Dobitnica je Fulbright stipendije (Rochester Institute of Technology, 2006/7.), CCN Award (Graz) i prve nagrade na natječaju za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@MSU. Objavila je knjige “Neplodna tla” i “Rat slikama – Suvremena ratna fotografija”. Izlagala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

---

Anita Kojundžić-Smolčić

NEPLODNOST TLA KAO PLODONOSNI KONCEPT

Autorica Sandra Vitaljić je jedna od važnijih predstavnica na hrvatskoj fotografskoj sceni te od sredine devedesetih djeluje kao novinski, reklamni i umjetnički fotograf. Široj publici najpoznatija je po serijama crno-bijelih portreta i aktova, što seriju Neplodna tla čini odmakom od njenog ranijeg stvaralaštva. Riječ je o pejzažima velikog formata čiji naslovi otkrivaju kako je riječ o vrlo specifičnim lokacijama – mjestima ratnih zločina koji su se odvili na teritoriju RH (uz iznimku Bleiburga) od Seljačke bune preko Drugog svjetskog do Domovinskog rata. Osim te strašne poveznice, riječ je i o lokacijama čija su događanja nedovoljno istražena, zločinci uglavnom nisu kažnjeni, a žrtve su većinom ostale anonimne. U više navrata se pokušalo te događaje zataškati, zaboraviti ili izmanipulirati činjenicama, kako bi se prošlost učinila prihvatljivijom.

Odabirom tih lokacija, ispisanih proturječnim političkim značenjima, Vitaljićka nam je onemogućila bezbrižno uživanje u idealiziranim simulakrumima, u čemu je istinski subverzivni element ovoga ciklusa. Naime, jedan od kamena temeljaca medijske promocije nacionalnih identiteta je “prekrasna, netaknuta priroda lijepe domovine”, koja posljednjih godina, osobito u Hrvatskoj, postaje važan konkurentni proizvod na međunarodnom tržištu i snažna grana ekonomije. Prateći taj trend, tržište umjetninama je preplavljeno ovim žanrom, koji egzistira na razmeđi suvenirskog kiča i fetišizacije lokalnog krajolika, s iznimno rijetkim izuzecima. Doduše, nije novost kako su upravo pejzaži često bili sredstva u konstrukciji određenih identiteta, prikazujući prirodu s kojom su se specifična društva identificirala. No, to su bili herojski, idealizirani, monumentalni pejzaži.

Vitaljićkini pejzaži su većinom napušteni, zarasli, ranjeni, pomalo prijeteći i nedostupni. Iako se moglo pročitati komentare kako bi se bez poznavanja tematike teško moglo zaključiti o čemu je riječ, sporno je tvrditi da prikazi nisu sugestivni: blatnjavi put, gola zemlja, šikara, magla, oronuli spomenici, puste staze… U takvim, relativno općim motivima, autorica je prepoznala simboličku snagu i uspješno ju revitalizirala, jer na skliskom teritoriju pitke simbolike i pomodne političkosti, lako je skrenuti ka banalnom.

Iako se umjetnica obraća promatraču i provocira reakciju na ono što vidi, vjerujem kako je polazišna točka ovog koncepta propitivanje njenog vlastitog odnosa prema navedenim mjestima jer pripada generaciji koja ih može gledati isključivo s distance budući da događajima nije osobno svjedočila. Ta distanciranost nije rezultat izostanka emocionalne reakcije već realne nemogućnosti da se vrati u izvorno vrijeme i prostor i prodre do objektivne istine. U vremenu kada su već nastali povijesni konstrukti temeljeni na legendama i ideološkim interpretacijama, ona mora biti svjesna apsurdnosti svoga umjetničkog pothvata.  U najboljem slučaju, njene fotografije su dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena i dokaz ambivalentnog odnosa prema prošlosti, koja se istovremeno želi i ne želi prepustiti zaboravu.

Neki post-modernistički teoretičari fotografije (Sontag, Berger, Barthes) bili su osobito oštri prema fotografijama koje su dokumentirale političko nasilje. Smatrali su ih neučinkovitima jer u promatraču bude bespomoćnost i zgražanje nad vlastitom indiferentnošću, a ne prosvjetljenje; česta izloženost takvim fotografijama, koje su eksploatirajuće i manipulirajuće, zapravo otupljuju promatračevu reakciju i ne potiču ga na djelovanje; konačno, takvu fotografiju su smatrali integralnim dijelom kapitalizma i političkih idelogija jer, ignoriranjem cjelokupnog socijalnog i političkog konteksta, ljude se svodi na patetične kreature. Stjecajem okolnosti, Sandra Vitaljić je izbjegla zamku o kojoj su ovi teoretičari govorili. U svijetu u kojem su slike eksplicitnog nasilja dio svakodnevnice, fotografije o političkom nasilju bez prikazanog nasilja vraćaju nam otetu slobodu da budemo ono što jesmo – misaona bića.