Promocija knjige „Miris žene“, Stanka Abadžića, Galerija Principij, Rijeka, Pod voltun 4 utorak, 6. 9. 2016. u 20 sati . Knjigu će predstaviti povjesničarka umjetnosti Branka Arh.
Stanko Abadžić rođen je u Vukovaru 1952. godine. Fotografsku karijeru započeo je kao fotoreporter Vjesnika. Od 1995. do 2002. godine boravi u Češkoj gdje postaje slobodni fotograf, napušta reportažnu i počinje raditi umjetničku fotografiju. Izložba In Absentia u Muzeju Mimara u Zagrebu 2003. godine označava Abadžićev povratak na hrvatsku fotografsku scenu. U Hrvatskoj je izlagao. Fotografije mu se nalaze u zbirkama u Hrvatskoj i u svijetu. Samostalno je izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Rijeci i Daruvaru i u šesnaest europskih zemalja, potom u SAD-u, Argentini i Japanu.. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.
Miris žene ili profinjena erotika jedne fotografske priče
Abadžićev angažman u mediju fotografije (kojim se bavi od petnaeste godine, profesionalno od 1995.) na sjajan način pokazuje artističke, tehničke i tehnološke mogućnosti fotografskog izričaja. Posebnu izražajnost i atraktivnost postigao je autentičnom estetskom dimenzijom, vizualnom jasnoćom, čitkošću i snažnim komunikacijskim dijalogom. Nakon fotografskih cjelina s motivima gradova (Prag, Pariz, Berlin, Zagreb) svoju je percepciju usmjerio na ljepotu i sklad ženskog tijela koje je u cjelini Miris žene podigao na razinu savršene likovne forme. Tri su važna aspekta njegova pristupa temi ženskog akta: poziraju mu obične djevojke (ne profesionalni modeli), nema stajlinga niti naglašenoga uljepšavanja make-upom, ne koristi umjetno osvjetljenje. U ovoj osobnoj, subjektivnoj fotografskoj priči govori o idealu ljepote, o izazovnom i zavodljivom u svojoj prirodnoj intimi i identitetu, o ženinoj nagosti koja nije sablažnjiva, o sanjarskim vrijednostima, profinjenoj erotici i rafiniranoj senzualnosti, ali ne na način stereotipnih fotošopiranih reklama populističkih medija. Kao zasebnu činjenicu nameće osobiti crno-bijeli tonski registar, tretiranje dnevnoga svjetla i ugođaj rafiniranih sfumata.
Ono što zrači iz aktova, to je u prvom redu odnos svjetla i sjene, ono što je fotografija preuzela od slikarstva: spretno korištenje isključivo prirodnog osvjetljenja koje meko obasjava figure, fluidni tonski prijelazi i gradacije svjetla, meko otvaranje u prostor, uvlačenje sjena u blaga ulegnuća tijela, opipljivost površine i gotovo ispolirana glatkoća tijela, tektonika kadra, artistička estetizacija usmjerena na ugođaj i na sitne pojedinosti. Gotovo mu je važnije ono nevidljivo, ono što je fotoaparat na čudesan način zabilježio u dubokim gustim sjenama.
Sve su fotografije pomno i svjesno kadrirane. Dugo promišlja pravi i istinski trenutak događanja u kadru: izdvajanje detalja u geometriziranoj pozadini fotografije, suprotstavljanje svijetlih i tamnih dionica, bogatstvo optičkih efekata, slikovitih površina i tekstura, naglašavanje gracilnih položaja žene u intimnim zatvorenim prostorima ili u prirodi (najčešće uz more na pješčanoj plaži). Bavi se problemima kojima se bave i slikari: svjetlom, kompozicijom, pravilnim komponiranjem prostora i ljudskog lika u prostoru (kojemu prilazi gotovo skulptorski, s iznimnim osjećajem za trenutak i za pojedinosti). Njegova je logika provociranje napetosti, ali lako prepoznajemo sklonost prema tihim, intimnim suglasjima, prema metafizičkom miru i tišini. Kako majstorski u tišinu preobražava središnji motiv ženskog akta i prostor koji ga okružuje! Autora ne vidimo, ali osjećamo da je i on u kadru.
Abadžićevu liniju u novoj hrvatskoj umjetničkoj fotografiji obilježava gotovo znanstvena preciznost, fascinacija ljepotom i uvjerenje da fotografija i bilježi i preobražava stvarnost. Miris žene je jedna od njegovih najatraktivnijih cjelina. Radi se o projektu koji ima nit vodilju, koji u sebi nosi zaokruženu priču, naboj i čvrstu točku gledišta. I priziva estetski sud. Njegov krajnji cilj ipak je sustavna gradba prepoznatljive stvaralačke osobnosti pa aktovi nisu samo prikaz ljepote i senzualnosti ženskog tijela, prije svega su činjenice autorove prepoznatljive izražajnosti, mirne, stroge i perfekcionističke likovne estetike crno-bijelih odnosa razjašnjenih tek pri susretu svjetla i sjena. Glamurozne impresionističke vizure potvrđuju činjenicu da se radi o vrsnoj stvaralačkoj poetici u mediju fotografije.
Branka Arh
Branka Arh, rođ. Volf, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zadru Jugoslavenske književnosti i Povijest umjetnosti. Autorica brojnih likovnih tekstova, stručnih osvrta i prikaza. Objavljivala u Novom listu, Dnevniku, Konturi, Dometima, Rivalu, Hrvatskom slovu, Vijencu, Književnoj Rijeci. Urednica u Dometima (razred za likovnu umjetnost).
Autorica više likovnih monografija (Vladimir Pavoković, Vilim Svečnjak, Grga Marjanović, Andrija Girardi, Ivan Kinkela), knjige o povjesničarki umjetnosti Vanda Ekl, likovne edicije Tko to govori zar zar!!! Dnevnički crteži Nives Kavurić – Kurtović, stručnih zapisa Riječka škola grafike, Goranska kiparska radionica, suautorica i urednica više stručnih knjiga.
Autorski osmislila i realizirala brojne samostalne i skupne izložbe. Kao vlasnica Galerije Arh (1992. – 2009.) realizirala niz likovnih projekata. Stručnoj i široj javnosti predstavila brojna likovna imena. Organizirala likovne izložbe u Rijeci, Zagrebu, Istri, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru.
Stručna voditeljica Labinskog uzleta likovnosti od 1998., Goranske kiparske radionice od 2007.
Članica Umjetničkog savjeta Galerije Turnac u Novom Vinodolskom, Galerije Sv. Nikola u Malinskoj, Gradske galerije Crikvenica, Galerije Principij u Rijeci (umjetnička fotografija).
Članica strukovne udruge Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke.
Članica brojnih stručnih žirija za izbor likovnih djela i nagrada.
Autorica je pjesničkih zbirka Uan (2006.), Htu i Nei (2008.), Topot. Tko komu dolazi (2012.), Z (2015.).
Živi u Rijeci.