OVO JE RIJEKA

Galerija Principij, subota, 5. travnja 2014. u 12 sati

 OVO JE RIJEKA

Dejan Miloradov je  kao dobitnik Grand prix nagrade na međunarodnoj izložbi  fotografija Treći element boravio u Rezidencijalnom programu Kamov u svibnju 2013. godine. Nagrađen je s petnaestodnevnim boravkom u Rijeci, tad za njega nepoznatom gradu, sa zadaćom da taj grad interpretira fotografskom slikom.

Doći u nepoznati grad…?  Je li  nam grad kao grad uopće nepoznat? Po naravi ovodobnog života grad kao fenomen naše civilizacije danas nije nepoznat nikome, prati nas  od rođenja. Štoviše, svi ga vrlo dinamično i dnevno „ovisnički“  živimo. Grad sam po sebi, ma o kojem se gradu radilo, ima neka opća mjesta koja prepoznajemo.  Polis je polis  s unaprijed određenim zadatostima. Za ući u jedan grad i prepoznavati njegove posebnosti treba imati razlog za to, ali  ne samo razlog već i umijeće i ljudsku dobrohotnost.

Habitus grada čini suodnos stanovnika i urbano-arhitektonske strukture;  ne samo trenutnih odnosa nego i akumulirane energije proteklih vremena.  Nesvjesno nasljeđujemo sva namnožena iskustva svoga grada i kroz nas se emaniraju u trenutne projekcije. I naša sveukupnost u sinergiji s gradom ostaje zabilježena za buduće generacije. Ta suptilna povijesna povezanost grada i njegovih građana, taj vremenski slijed svih mogućih turbulencija zrcali se na licu grada. Tu ljepotu opstanka i trajanja jednoga grada valja osjetiti i to je privilegij onih koji stvari osjećati mogu. Osjećati u širini sveljudskog opstanka –  nikako uskogrudnoga, sebičnog, pojedinačnog. Grad je niz umnoženosti, grad je kolektivitet.

Treba doći u nepoznati grad i vibrirati na njegovim najtananijim i najtajnovitijim strunama. U tom novomu, nepoznatom gradu valja susretati ljude, otkrivati njihovu čaroliju i suživljavati sebe s njima. Trebamo pričati priču njima o njima i njihovu gradu. To je napor, obaveza, izazov i ljepota istraživanja. Zar ljepota nije jedan od razlog našeg ovozemaljskog hoda?

Gospodin Miloradov temi svog boravka u Rijeci sasvim studiozno i planski pristupa. Dakle, promatra i snima ljude, more, djecu, kišu, portretira slučajne prolaznike, ljude u radu ili u pauzama na radnom mjestu, žene u prolazu, zavirio je u crkve…  Prepoznaje opća mjesta našega grada i interpretira ih bez zadrške. Na njegovim fotografijama gledamo znana lica koja mi možda ne bismo nikada snimili jer su tu  – naša, svakodnevna, uobičajena pa bismo ih, po toj crti dnevne uobičajenosti, vjerojatno i  zaobišli. Ona  su Miloradovu nova, svježa i neposredna i, štoviše,  on ih izdvaja iz mnoštva da budu dio njegove priče o Rijeci. To je dobro jer nas takav pogled oslobađa popudbine stereotipa. Opća mjesta koja su manje-više prepoznatljiva, ista ili slična u svakom polisu, Miloradov hvata pogledom,  proživljava pa tek onda snima. Naš autor prepoznaje i specifične prostore Rijeke, otvorene trgove i ambijent luke.  Ti prostori imaju stalni, prepoznatljivi inventar koji je svojom dugovječnošću urastao u identitet našega grada. Kao takvi definiraju Rijeku u njenoj specifičnosti koja je prepoznatljiva i na ovim fotografijama.

Pa i grafit je važan,  poručuje nam Miloradov fotografijom na kojoj je natpis „OVO JE RIJEKA“, a  koji je napisao pojedinac ili grupa iz subkulturnog miljea. Važnost ove fotografije je svakako u njenoj dokumentarnosti jer dokazuje da je neki anonimus imao potrebu potvrditi identitet grada napisanim tekstom na perifernom mjestu. Grafit je napisan na dijelu stepeništa lokalne plaže. Za identitet grada izgledom je to nevažno, ali u svijesti pojedinca, autora ovoga grafita, jako je važno –  toliko  da se prostor i sadržajem teksta markirati treba. A uloga fotografije i fotografa nije samo da potvrdi dokumentarnost nekog marginalnog prostora i teksta, već i sama fotografska slika govori  da ovo doista jest Rijeka u stvarnom i simboličkom značenju.  Stigao je Miloradov u svojim šetnjama i do sportskih terena i u pravom je času uhvatio start utrke riječke mladosti. Znatiželja ga je svratila i u radnje starih obrta kojih uskoro više neće biti. Sve u svemu, Miloradov je dio po dio upoznavao Rijeku i Riječane,  a nama ih je ovom izložbom otkrio na nov način.   

Borislav Božić, prof.

_______________________________________________________________________

Dejan  Miloradov

Dejan Miloradov rođen je 23. srpnja 1970. godine u Kumanovu, BJR Makedonija. Osnovne studije završio je na Odsjeku za srpski jezik i lingvistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu gdje je i magistrirao. Zaposlen je u Matici srpskoj. Ozbiljnije se počinje baviti fotografijom od 2003. kad je završio tečaj fotografije, a mahom ga zanimaju teme vezane za ljude i njihovo okruženje, životne situacije u kojima se oni nalaze, ruralni način života, ulična fotografija, zatim odnos života i smrti itd. Njegove su fotografije većinom crno-bijele, pune kontrasta, uvode gledatelja u priču naglo i neposredno, za mnoge čak i neprihvatljivo. Dejan Miloradov ne pravi lijepe fotografije, dopadljive za gledanje; on prikazuje život (ili makar njegovu viziju) koji je teško prihvatiti, objekte interesa koji se smatraju tabuom u našem društvu. Dosad je sudjelovao  na dvjema samostalnim i više kolektivnih izložbi. Svojim fotografijama osvojio je nekoliko nagrada. Član je Fotografskog kluba Vojvodina iz Novog Sada i nekoliko fotografskih foruma na internetu. Živi i radi u Novom Sadu.

 _______________________________________________________________________

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari su zatvoreni.